Zahvaljujući istraživačkim radovima na DNA ovih starih prijatelja čovjeka saznajemo da svi domaći magarci (Equus asinus asinus) porijeklo vuku iz Afrike, točnije od afričkog divljeg magarca (Equus africanus).
Prilikom domesticiranja divljih magaraca čovjek je želio pomoć u nošenju tereta i pretpostavlja se da je upravo magarac bio prva životinja koja je na taj način korištena.
Magarci su najsličniji konjima, ali su sitnije i nježnije građe. Oni se također različito glasaju. Kada čuješ konja, to se zove rzanje, a magarac njače.
Iako anatomski i fiziološki najsličniji konju, magarci imaju veću glavu, sa dobro poznatim dugim ušima, a tjelesno su sitniji.
Za razliku od konja, kod magarca je griva kraća i uspravna, a rep na kraju kitnjast i dug. Kratka i gusta dlaka zajedničko im je obilježje, a kod magaraca se u zimskim mjesecima ta dlaka uvelike “podeblja” pod-dlakom i čini ih smiješno pufastim, poput plišane igračke.
U Aziji gdje obitava preko 50% svjetske populacije magaraca, kao i u Africi i Južnoj Americi gdje ih je po 20ak posto, i danas se na magarcu jaše, prevozi teret, te ga se koristi i za mnoge druge radove u poljoprivredi.
U razvijenim zemljama dolaskom poljoprivredne mehanizacije vjerni magarci su otišli u mirovinu, postali zaboravljeni, pa skoro i nestali. Danas je važnost uzgoja magaraca radi proizvodnje mlijeka, turizma i terapije, ali i očuvanja vrste.
Iako su osim za rad korišteni i kao jahaća životinja, magarac ne bi trebao nositi više od 30% svoje težine. Pošto su magarci u prosjeku između 100 i 160 kg, jasno je da osim djece, eventualno olakša ženskica smije zajahati magarca. Sve ostalo je mučenje životinje.